Moja priča o psima započinje otprilike od kada znam za sebe. Naime, i kao malo dijete psi su me oduševljavali, nikad ih se nisam bojala. Kada sam tek prohodala, pas me napao, vukao me za jaknu i po podu, ali mene to nije smetalo i ni zbog toga nikada nisam prema psima osjećala strah. Uvijek bih prilazila dvorištima s psima i gurala ruke kroz ogradu da bih ih podragala. I to je uključivalo ne samo male psiće nego i one koji su bili četiri puta veći od mene. Dok su moji roditelji svaki puta skoro umrli od straha, ja sam uživala u tome. S obzirom na to da nisam imala svog psa morala sam ih "posuditi" od susjeda. Da, kod bake u dvorištu bio je veliki križanac Džeki kojeg sam obožavala, i makar je bio veći od mene, vodila sam ga u šetnju, igrala se s njim, ali ni on nije bio moj. Sjećam se igračke psa na kotače kojeg sam vukla uokolo, kao i faze kada sam zamišljala da imam psa... sve se vrtilo oko tih čupavaca.
I onda, desetak godina poslije, sjećam se najsretnijeg dana u svom životu, dan kada je mama odlučila da ćemo nabaviti psa. Večer uoči dana kada smo trebali otići po mog novog prijatelja nisam oči sklopila, bila sam toliko sretna da sam gotovo plakala. I tog trena kada smo došli pred tu kuću i ušli u prostoriju. Još uvijek se sjećam tih malih bijelih loptica kako mi trče ususret, a jedan od njih ulovio se mojih žniranaca. Taj mali maltezer, ne veći od muške šake imao je crnu mrlju na oku jer je netom prije gurnuo glavu blizu kamina. To slatko stvorenje istog trena zarobilo je moje srce i znala sam da ću ga uvijek čuvati i voljeti. Bio je to moj prvi pas - Bony.
Moja mama veterinarka odmah je odredila pravila, "Bony neće spavati u krevetu...", ali već tu večer stavila ga je pokraj mene u krevet. I tako je i sljedeće noći i one nakon toga. Nevjerojatno kakvo djelovanje mogu imati psi,svi im popuste, ne mogu dugo biti imuni.
Onda je krenulo učenje o brizi za psa. Kada davati hranu, voditi u šetnju naučiti ga da obavlja nuždu vani, a ja sam onda shvatila da se može naučiti i druge stvari, zabavne trikove koji, osim što su fora, mogu biti i korisni. Bony je bio iznimno pametan i nakon nekog vremena shvatio je što očekujemo od njega. On je sam odlazio u šetnje, otišao je u dvorište i na ulicu te bi se nakon nekog vremena vratio.
Naučila sam ga kako sjesti, dati capu, praviti se mrtav, prositi, leći, a znao je i penjati se i spuštati toboganom u dječjem parkiću. Kako, pitate se?
Ja sam, zajedno s Bonyjem, shvatila kako psa naučiti trikovima. Ustvari kada shvate što želite od njih, odmah će ponavljati ono ponašanje koje je dovelo do vašeg zadovoljstva. To su psi, njima je najbitnije da ste vi sretni, ali iza toga je i ono što njih čine sretnima, provođenje vremena s vama.
Malo poticaja u obliku psećeg kolačića i učinit će sve što treba. Tako smo Bony i ja zajedno učili. Neke stvari je samostalno znao (kao što je "prosi"), a trebalo ga je uz pomoć poticaja naučiti kako to raditi na naredbu. "Sjedni" je najednostavniji trik koji postoji. Dovoljno je samo jasno izreći naredbu i spustiti psu stražnjicu na pod te mu dati nagradu.
Godine 2007., Bony je nestao, ali na sreću pronašle smo ga nakon dva tjedna. To je bilo 14 najduljih dana za mene i mamu. Obavijesti na radiju, plakati po ulici, prijavili smo nestanak i u veterinarskoj stanici, ali ništa od toga nije urodilo plodom. Na sreću postoje dobri ljudi i jedna obitelj pronašla je Bonyja kako luta petnaestak kilometara od Velike Gorice te su preko veterinarske stranice, zahvaljujući čipu, uspjeli doći do nas.
Bony je poživio gotovo 14 godina sa mnom i mojom mamom, bio mi je najbolji prijatelj, terapija za tugu, razlog za sreću. Nažalost, ovi četveronošći žive kraće od nas, možda zato jer već znaju kako beskonačno voljeti, a ljudi žive duže jer to tek moraju naučiti, Bony je ostario i razbolio se. Dugo se mučio, a mi smo mu pokušali tu zadnju godinu olakšati što više smo mogli. Nažalost, morali smo ga uspavati...
Mojoj mami je to teže palo, možda se i okrivljavala jer nije mogla više ništa učiniti za njega, ali i jer je on sve te godine bio njezin najbolji prijatelj. Ja sam izlazila, rijetko sam bila doma i u vrijeme tih tinejdžerskih godina Bony je bio moja zamjena. Meni je bilo teško, ali ona je bila shrvana.
Ipak, na moju inicijativu, već sljedeći dan otišli smo po štene. Mislim da je to bio najbolji potez kojeg smo mogli napraviti i mislim da je to nešto što bih svakome preporučila. Iako je svaki pas nezamijenjiv, mogu reći da ovdje vrijedi "lijek za lijek". I iako mnogi, zbog tuge i bola odustanu od ponovne nabavke psa, ja nekako mislim da, ako jednom psu priuštiš lijep i sretan život, zašto ne takav život pružiti i drugom.
U ovom postu htjela sam vas na neki način uvesti u moju vlastitu priču o psima, a već u sljedećem napisat ću nešto više o odgoju štenaca, nakon čega ćete moći pročitati i nešto više učenju trikova, ali i razlozima zašto udomiti psa jer sam i to imala priliku učiniti.
Čitamo se ubrzo, srdačan pozdrav svima :)
I onda, desetak godina poslije, sjećam se najsretnijeg dana u svom životu, dan kada je mama odlučila da ćemo nabaviti psa. Večer uoči dana kada smo trebali otići po mog novog prijatelja nisam oči sklopila, bila sam toliko sretna da sam gotovo plakala. I tog trena kada smo došli pred tu kuću i ušli u prostoriju. Još uvijek se sjećam tih malih bijelih loptica kako mi trče ususret, a jedan od njih ulovio se mojih žniranaca. Taj mali maltezer, ne veći od muške šake imao je crnu mrlju na oku jer je netom prije gurnuo glavu blizu kamina. To slatko stvorenje istog trena zarobilo je moje srce i znala sam da ću ga uvijek čuvati i voljeti. Bio je to moj prvi pas - Bony.
Onda je krenulo učenje o brizi za psa. Kada davati hranu, voditi u šetnju naučiti ga da obavlja nuždu vani, a ja sam onda shvatila da se može naučiti i druge stvari, zabavne trikove koji, osim što su fora, mogu biti i korisni. Bony je bio iznimno pametan i nakon nekog vremena shvatio je što očekujemo od njega. On je sam odlazio u šetnje, otišao je u dvorište i na ulicu te bi se nakon nekog vremena vratio.
Naučila sam ga kako sjesti, dati capu, praviti se mrtav, prositi, leći, a znao je i penjati se i spuštati toboganom u dječjem parkiću. Kako, pitate se?
Ja sam, zajedno s Bonyjem, shvatila kako psa naučiti trikovima. Ustvari kada shvate što želite od njih, odmah će ponavljati ono ponašanje koje je dovelo do vašeg zadovoljstva. To su psi, njima je najbitnije da ste vi sretni, ali iza toga je i ono što njih čine sretnima, provođenje vremena s vama.
Malo poticaja u obliku psećeg kolačića i učinit će sve što treba. Tako smo Bony i ja zajedno učili. Neke stvari je samostalno znao (kao što je "prosi"), a trebalo ga je uz pomoć poticaja naučiti kako to raditi na naredbu. "Sjedni" je najednostavniji trik koji postoji. Dovoljno je samo jasno izreći naredbu i spustiti psu stražnjicu na pod te mu dati nagradu.
Godine 2007., Bony je nestao, ali na sreću pronašle smo ga nakon dva tjedna. To je bilo 14 najduljih dana za mene i mamu. Obavijesti na radiju, plakati po ulici, prijavili smo nestanak i u veterinarskoj stanici, ali ništa od toga nije urodilo plodom. Na sreću postoje dobri ljudi i jedna obitelj pronašla je Bonyja kako luta petnaestak kilometara od Velike Gorice te su preko veterinarske stranice, zahvaljujući čipu, uspjeli doći do nas.
Bony je poživio gotovo 14 godina sa mnom i mojom mamom, bio mi je najbolji prijatelj, terapija za tugu, razlog za sreću. Nažalost, ovi četveronošći žive kraće od nas, možda zato jer već znaju kako beskonačno voljeti, a ljudi žive duže jer to tek moraju naučiti, Bony je ostario i razbolio se. Dugo se mučio, a mi smo mu pokušali tu zadnju godinu olakšati što više smo mogli. Nažalost, morali smo ga uspavati...
Ipak, na moju inicijativu, već sljedeći dan otišli smo po štene. Mislim da je to bio najbolji potez kojeg smo mogli napraviti i mislim da je to nešto što bih svakome preporučila. Iako je svaki pas nezamijenjiv, mogu reći da ovdje vrijedi "lijek za lijek". I iako mnogi, zbog tuge i bola odustanu od ponovne nabavke psa, ja nekako mislim da, ako jednom psu priuštiš lijep i sretan život, zašto ne takav život pružiti i drugom.
U ovom postu htjela sam vas na neki način uvesti u moju vlastitu priču o psima, a već u sljedećem napisat ću nešto više o odgoju štenaca, nakon čega ćete moći pročitati i nešto više učenju trikova, ali i razlozima zašto udomiti psa jer sam i to imala priliku učiniti.
Čitamo se ubrzo, srdačan pozdrav svima :)
Nema komentara:
Objavi komentar